12.06.2013., srijeda
Reanimacija koja je hitna
|
(Prije čitanja članka pročitati upute na: portalu 057info.hr. Za sve informacije o članku upitajte nekog drugog, ali ne Rena Sinovčića.) *......9.....4....* *tuuuuuuuu......tuuuuuuuu....* *DOBRODOŠLI U TELEFONSKU USLUGU ZADARSKE HITNE POMOĆI. OVAJ POZIV NAPLAĆUJE SE PO POČETNOJ CIJENI OD 5 KN PLUS 50 LIPA PO MINUTI NAKON ZVUČNOG SIGNALA. BIIIIIIP! AKO SMATRATE DA NISTE HITNI PACIJENT, PRITISNITE TIPKU 1......... AKO SMATRATE DA STE HITNI PACIJENT, PRITISNITE TIPKU 2....... ZA RAZGOVOR S DISPEČEROM, PRITISNITE TIPKU 0." hitna: Ovdje hitna pomoć, izvolite. pacijent: Dobar dan. *UUIIIIUUIEIIEIIUII* Halo? hitna: Molim vas, smanjite zvuk na televizoru, imamo mikrofoniju u studiju. pacijent: Je li sad dobro? hitna: Da, sad je u redu. Izvolite. pacijent: Stalo mi je srce. hitna: Mislite da vam je stalo, ili ste sigurni da vam je stalo? pacijent: Hm, pa, poprilično sam siguran. hitna: Mhm, mhm. A recite mi je li vas nešto možda boli? Osjećate li neke tegobe? pacijent: Pa malo mi trne lijeva ruka i vidim zvjezdice. Mislim da trebam hitnu pomoć. hitna: A ostali simptomi? pacijent: Nemam puls, a mjerio sam tlak, zapravo pokušao sam ga mjeriti, ali ne ide. hitna: Nemate puls, hm... Ni tlak... u redu. A imate li automobil? Možete li se uputiti sami do nas? pacijent: Pa ne znam, mislim da ne bih mogao upravljati volanom. Osim toga ne vidim baš najbolje zbog tih zvjezdica. hitna: Pokušajte, sada dok razgovaramo, trljati akupresurnu točku na vrhu glave i u isto vrijeme se lupkati po trbuhu. To je nedavno bilo na Dr. Ozu, znači da sigurno djeluje. pacijent: Ali nemam tri ruke. hitna: Nemate speakerphone? pacijent: Nemam... hitna: U tom slučaju možete se uputiti pješice. Ili možemo doći do vas, ali to će vam se naplatiti punom cijenom bez participacije HZZO-u. pacijent: Uh... A koliko to košta? hitna: Prijevoz kolima hitne pomoći naplaćuje se po cijeni od 50 kn/min uz start od 200 kn. Ukoliko vam je potreban i kisik, to je dodatnih 100 kn. pacijent: Uh... A puno mi je to. Skupo je. hitna: E, a što ćemo, takav je zakon. Nismo ga mi pisali, mi tu samo radimo. Dok nije ovoga bilo, ljudi su nam dolazili usred vikenda s nekakvim temperaturama od 39 °C i gnojnim grlom. Jednom smo, zamislite, imali i slučaj silovanog i premlaćenog poštanskog službenika. Pa, ljudi moji, to se ostane doma i stavi se oblog, popije se čaj. pacijent: Nisam ja ništa rekao. hitna: Dobro, ja samo kažem... pacijent: Pa što da onda radim? Čitao sam na wikipediji da se u slučaju prestanka rada srca može umrijeti. Strah me... hitna: Dajte nekome da vas masira rakijom. Ako vam treba kisika, upalite napu i otvorite prozor da se stvori promaja. I probajte ritmički kašljati, to možda pokrene srce. Vidjela sam neki dan share na Facebooku da se kašljanjem može nanovo pokrenuti srce, a bilo je i na net.hr-u. Jeste li popili svoje lijekove, ako ih pijete? Što pijete? pacijent: Problem mi je jer je petak, doktor mi ne radi, a potrošio sam ono što inače pijem. Ormidol od 50 miligrama. hitna: A da pitate u ljekarni homeopatske pripravke za pokretanje srca? To vam ide bez recepta. pacijent: Mislim da neću moći do ljekarne. Sad mi se i počinje jače vrtjeti. hitna: Pa zamolite nekog. pacijent: Nemam djecu, samac sam. Partner mi je umro prije par godina. hitna: Aha. Čekajte, rekli ste partner? pacijent: Da. hitna: A mislite, aha... pacijent: Da. hitna: Pa svi stariji bi trebali imati ili svoju djecu, a djeca su po zakonu dužna da skrbe o roditeljima, a ukoliko nemaju djecu, onda su mogli imati nećake ili nećakinje, i tijekom života uspostavljati s njima korektne odnose, a ako nemaju nećake ili nećakinje, a onda imaju susjede, pa su trebali graditi dobrosusjedske odnose. pacijent: Ali svi su mi mrtvi. hitna: Čak i susjedi? Pa gdje živite? pacijent: Na Punti Bajlo u kaiću, imam trajni vez. hitna: A ne znam što da vam kažem, mogli ste se preseliti. Devedesprve je u Zadru bila nagla ponuda dosta krasnih, već uređenih stanova. pacijent: Zato i jesam u kaiću... Dobro, ništa onda, trljat ću se malo po glavi, možda me prođe. hitna: Samo uporno, nemojte odustati nakon par minuta. pacijent: Hvala, doviđenja. hitna: Dobro, dobro, hvala na pozivu i doviđenja. *klik*
|
- 18:35 - gurni glavu kroz monitor (1) - snimi - #
04.06.2013., utorak
The Boy From Andromeda - pronađen
|
Prošlo je sedam godina otkako sam prvi put na blogu pisao o ovoj seriji snimljenoj početkom 90-ih. Googlajući o njoj, shvatio sam da je taj članak cijelo vrijeme bio jedini sažeti izvor informacija o toj seriji. Tek se naknadno pojavila i informacija u jednom skeniranom novinskom članku da je izvanzemaljca Droma glumila 20-godišnja djevojka, Jane Creswell. Serija od šest nastavaka kasnije je bila zgusnuta u jedan film za VHS distribuciju, a kao takva se u travnju ove godine pojavila na YouTubeu. Danas dok ovo gledam, imam osjećaj kako sam u to vrijeme gledao nešto drugo, nešto bolje. To je to selektivno pamćenje. Također, u ono vrijeme nismo ni znali za bolje specijalne efekte, a i sam scenarij djelovao je napetije i razrađenije, tako da je ovo blago razočaranje, ali svejedno ugodno za gledanje. I dalje drži vodu i smatram to jednom od najboljih serija za djecu i mladež koje su ikada prikazivane u Hrvatskoj. Tužno je da ni nakon dva desetljeća naša država za ponuditi nema ništa ni približno ovako proporcionalno visoke kvalitete, iako su pale cijene specijalnih efekata. Uživajte nakon 22 godine gotovo nikakve pojave u medijima. Dječak s Andromede. |
- 01:28 - gurni glavu kroz monitor (6) - snimi - #
17.04.2013., srijeda
Brom u bliskom infracrvenom spektru
|
Iz naslova vam je već jasno koje je rješenje zadatka kojeg sam postavio prije nekoliko dana. Zato prvo pogledajte video, namjerno napravljen da bude pomalo sablastan. Ljudima kojima sam postavio ovu zagonetku uglavnom je bilo vrlo teško shvatiti ključ za rješavanje, a to je "it's not what it looks like". Davali su svakakve odgovore. Od etilovog acetata, metanola, fluorovodične kiseline, pa sve do ukapljenih plinova poput fosgena i još otrovnijih tvari. Ništa od toga nije moglo biti točno, jer ako odgovor izgleda onako kako izgleda tvar na videu, onda odgovor nije točan. To su skoro svi redom ignorirali jer su se fiksirali na druge stvari. Točan odgovor prvi je dao forumaš Pok jer je shvatio da ono što gleda nije stvarni izgled, gledano ljudskim očima. Jedan od pomoćnih znakova u videu koji sam postavio kao zadatak bio je infracrveni apsorpcijski spektar u pozadini, a to je točno pogodio forumaš woelen.
Nedavno sam kupio nešto elementarnog broma, pa mi je palo na pamet promatrati kako guši razne dijelove vidljivog spektra. Plavo i zeleno zračenje se jedva probija i kroz njegovu paru, a potpuno je zaustavljeno tankim slojem tekućine. Napokon sam ga imao dovoljno da lijepo provjerim ponašanje u infracrvenom spektru, a našlo se i nešto opreme za bilježenje tog, ljudskom oku nevidljivog elektromagnetskog zračenja. Radilo se naime o jednoj hipotezi koju sam postavio prije nekoliko godina, a to je da je brom, tekućina koju ljudske oči vide kao crnu na refleksiji, a krvavocrvenu tekućinu na transmisiji, u barem nekom dijelu infracrvenog spektra proziran. Siguran sam da to već negdje postoji kao činjenica, ali nigdje ju nisam mogao naći. Tekući je brom pri refleksiji crn jer snažno upija skoro sve fotone vidljivog zračenja, a na transmisiji tamno crven, poput guste krvi, jer upija skoro sve osim crvenog dijela spektra, i to onog krajnjeg. Obično su tvari koje snažno upijaju zeleno, plavo i ljubičasto gotovo indiferentne prema infracrvenom, bar nekom dijelu. NIR ili near infrared je dio EM spektra taman ispod crvenog. To je ono zračenje koje ispušta dioda daljinskog upravljača, IrDA port-ova i ono čime specijalne noćne sigurnosne kamere "osvjetljavaju" vidno polje. (To nije ono što vide vojne kamere za gledanje u mraku!)
Neke kamere su sposobne prikazivati to zračenje. Najčešće su to kamere jeftinije izvedbe koje u sebi nemaju IR-blokirajući filter. NIR senzorima kamere smeta i uništava blještave dnevne slike, stoga ga se nastoji otkloniti u skupim DSLR kamerama filterom koji se zove "hot mirror". Ljudsko oko ga ne vidi, stoga se na ekranima uređaja koji ga očitavaju prikazuje kao crnobijela slika, što je uostalom i najmanje varljiva aproksimacija. One "toplinske snimke" s često lažnim psihodeličnim bojama su još nižeg spektra (thermal IR), ali te su boje samo oznake za pojedine dijelove odabranog spektra. Video sam snimao koristeći vrlo filtrirano zračenje negdje između 700-900 nanometara, vjerojatno oko 850. Točne vrijednosti ne mogu dati jer nemam uređaj koji bi to mogao izmjeriti. Moram priznati da me prvi pogled na prozirnost tekućine koju sam na praksi redovito gledao kao zlu crnu tvar koja se narančasto puši, snažno oduševio. Nekakav "eureka" trenutak, jer se dugogodišnja hipoteza pokazala točnom, a i zato jer mi je kroz prvu ruku pokazalo koliko je slika koju mozak vidi registrirajući svijet mrežnicom upravo relativne prirode. Ispitao sam brzinski i optička svojstva joda u NIR spektru. Pretpostavio sam da će se ponašati slično bromu, no samo mu je para bila prozirna. Tekući jod je ispao neproziran. Moje objašnjenje je slijedeće. Jodovi atomi su ogromni, a njihovi su zadnji elektroni dosta slabo vezani, što inače jodu daje svojstva lake distorzije molekule. Svojstvo jakog remećenja jodovih elektronskih oblaka zaslužno je za njegova slabašna metalna svojstva poput jačeg odsjaja kad je krutina. Vjerojatno je i zbog toga prozirnost njegove taline u IR spektru pomaknuta od NIR-a prema MIR/FIR (middle, far) spektru. Brom ima dosta manje atome, čiji se zadnji elektroni čvršće drže skupa, stoga su manje podložni distorzijama. Klor i fluor su još i manji i čvršći atomi/molekule, pa su u krutom stanju spektri apsorpcije pomaknuti prema ultraljubičastom dijelu spektra, a dijelovi transmisije su u vidljivom dijelu. Kruti klor je naime intenzivno žutozelene boje, a fluor svijetložut. Slaže se. Čvrsti brom u NIR spektru sam također snimio u gornjem videu, a ovdje je i slika.
Proziran je, odnosno reflektivan ("bijel") ako je toliko sitan da rasipa zračenje. Bilo koja bezbojna tvar bit će reflektivna kada ju se snažno usitni. Gledano ljudskim očima u vidljivom spektru, čvrsti brom pri transmisiji zadržava crvenu boju, ali je prozirniji, očigledno zbog većeg reda među molekulama. U tekućini su zgusnute i svuda se kreću, pa tako i jače blokiraju zračenje.
Pri refleksiji brom podsjeća na jod.
Ima metalni odsjaj. Boju zapravo i nema, ili je barem dosta neuočljiva. Ovdje je zlaćana samo zato jer toliko snažno sublimira (jače od joda) da je epruveta u kojoj stoji puna njegove rijetke pare koja je žućkasta. Trebalo bi ga ohladiti tekućim dušikom i provjeriti. Jodovi kristali su pri vidljivom spektru metalnog odsjaja, a pri transmisiji tankih slojeva crveno-smeđi (nemam dovoljno dobru sliku, pa ćete mi morati vjerovati na riječ). U NIR spektru su prozirni, ali samo onda kada su vrlo urednih slojeva, a to je kod malih i tankih kristala. Teško je dobiti veće monokristale joda, tako da imalo veći kristali postaju neprozirni za NIR, odnosno izgledaju crno na snimci. Ekstrapolirajući viđeno o bromu na jod, ono što namjeravam napraviti s tim znanjem jest uredan video taljenja joda. Naime, jod je jedan od kemijskih elemenata kojeg je dopalo patološko iskrivljavanje didaktičkog pojednostavljivanja u nastavi kemije. Činjenica je da jod jako sublimira. Ako ga se stavi u tikvicu, nakon par minuta nazire se blijedo ljubičasta para. Međutim skoro svi profesori kemije, koji nažalost uglavnom nisu upoznati sa svojstvima tvari o kojima uče djecu, to su shvatili kao "jod nema talište, već iz krutog prelazi u plinovito stanje". Ta glupost ide toliko daleko da su je kadri ponavljati djeci čak i dok izvode (ako se udostoje, jer danas jedva koji išta izvodi) klasični pokus odvajanja joda od kuhinjske soli, gledajući kako se jod pretvori u crnu tekućinu koja natopi sol u čaši dok istovremeno iznad nje kuljaju tamnoljubičaste, skoro crne pare. Snimajući video zagrijavanja joda u NIR spektru, moći ću vidjeti kroz te pare i pokazati kako se jod sasvim uredno pretvara u tekućinu na 113.7 °C, baš kao i brom na -7.2 °C, tako da će u nekom sljedećem članku i to doći na red. Zasad mogu reći da uredno punim Web sadržajima koji na njemu nisu postojali, a s takvom ću praksom nastaviti i dalje. |
- 04:05 - gurni glavu kroz monitor (12) - snimi - #
11.04.2013., četvrtak
Teški kemijski zadatak
|
Znate ono kad se poklope neke stvari o kojima ste razmišljali sa stvarima koje ste nedavno saznali, pa shvatite da ste bili u pravu, ili saznate nešto novo? Nedavno sam zahvaljujući prijatelju uspio doći do relativno većih količina jedne vrlo korisne tvari i nekih tehničkih stvarčica kojih se nakupovao. Dok sam gledao svoj najnoviji "ulov", sinule su mi neke ideje koje sam dugo htio provjeriti, a nisam imao kako. Pospajao sam potrebnu opremu i napravio pokus. Uvjerio sam se da sam godinama bio u pravu sa svojom hipotezom. Iz razloga što su rezultati eksperimenta za mene bili toliko fantastični da sam doživio ushit kakav nisam dosta dugo, napravio sam video, usput se poigravši i novim potencijalnim izgledom filmića na svojem YT kanalu (izjasnite se usput sviđa li vam se), ne zamarajući se previše oko kadriranja itd. Zadatak je ovdje, pred vama. Rješenje stiže ovog vikenda jer rijetko imam priliku smisliti ovako tešku zagonetku. Pomoć oko ovog dosta teškog zadatka tu i tamo se ažurira preko opisa videa. Mogu slobodno reći da sam skoro potpuno uvjeren kako ne samo da ne postoji slična snimka na cijelom Internetu, nego ni da uopće nisam uspio naći nikakvu online referencu na njen sadržaj. Sretno s pogađanjem. |
- 17:53 - gurni glavu kroz monitor (12) - snimi - #
09.03.2013., subota
Kašnjenje pravde za neke "Tigrove"
|
Razlog zašto pišem ovaj članak je taj da mi je prijatelj javio da je sasvim slučajno, surfajući copy-paste portalima, naišao ovu vijest. Zaintrigiralo ga je, pa je tražio vijest po hrvatskim medijima i našao ju je samo na novilist.hr i tportal.hr. Ostali šute. Pravit ćemo se da je to iz nekog nepoznatog razloga. Zato evo, jedan članak, kao prkos šutnji i mali doprinos boljitku ove nesretne nacije. 18. prosinca 1991. godine u obiteljsku kuću u Novskoj provalila je nekolicina pripadnika skupine "Tigrovi". Rafalom iz automatskog oružja usmrtili slijedeće: Vera Mileusnić Goranka Mileusnić Blaženka Slabak Četvrta osoba, Petar Mileusnić, ostavljen je teško ranjen jer su ubojice mislile da je mrtav. Petar je, krvareći, uspio doći do ambulante. Ubojice su: Dubravko Leskovar (preminuo), Željko Belina i Dejan Milić. Urotilo se barem njih troje, a pošto znamo kako stvari stoje u vojsci i policiji koje su i inače, a pogotovo u ratovima, gnijezda zločinaca, siguran sam da je bilo još ljudi upletenih u urotu, a da ne govorim o onima koji su znali i šutjeli, što iz opravdavanja, što iz straha (takvih je uvijek manje). Protiv dodatne nekolicine vodio se proces 1992. godine zbog ubojstva i pokušaja ubojstva, ali za neke se odustalo, a Leskovar, Belina i Milić su se nastavili vući po Vojnom sudu. Onda je stigao Zakon o oprostu koji je postupak prekinuo, te su ubojice Dubravko Leskovar, Željko Belina i Dejan Milić hodali među nama DVADESET I JEDNU godinu. Gotovo petinu stoljeća posve su normalno bili dio kolektiva, umjesto da rješavaju križaljke u ćeliji. A zašto? Zbog Zakona o oprostu. Kako se zapravo pravno može oprostiti nešto što nije samo afektom obojano ubojstvo, nego i prava urota, planska likvidacija? Rješenje je da se protivno civiliziranim zakonima (koji su postojali!) i moralnom ponašanju gleda na ovo zlodjelo kao nešto što se dogodilo u obrambenom ratu, a "bilo što što se dogodi u obramenom ratu ne može biti ratni zločin", fraza je koja je tako mila svakom ekstremistu, a posebno nacionalistima, tradicionalno snižene empatije i morala. To je retorika ratnih zločinaca otkako je čovjeka. Zbog takve retorike Sovjeti su činili strahote pri upadu u Berlin, Izraelci rade u pojasu Gaze dok ovo čitate, "osloboditelji" u Libiji su najviše radili lani (da se razumijemo, onaj kojeg su mučki ubili nije bio ništa bolji), a Amerikanci rade gdje god bilo potrebno i nikada se ne pozivaju pred pravdu. Ponekad osvane slika umirućeg krvavog vojnika/civila kojeg su mučili, eto tako za Facebook, da mama i tata vide da sin/kćer "brane slobodu", i unatoč prijavama, Facebook rijetko miče takve stvari. Da preživjeli Petar Mileusnić skupa sa obitelji ubijenih nije podnio kaznenu prijavu za "ratni zločin protiv civila", što je druga klasifikacija, oni bi i dalje nastavili hodati uokolo kao slobodni ljudi. Petar je preminuo je 03. ožujka, prije nepunih tjedan dana. Potrošio je dvadeset i pol tisuća kuna na sudske troškove. Kaže mi prijatelj - nije dočekao pravdu. No zapitajmo se kakva je to pravda koju je mogao dočekati da je poživio još nekoliko dana. Belina je dobio deset godina, a Milić devet. Devet i deset godina za likvidaciju troje ljudi i pokušaj likvidacije jedne osobe. Sudac koji je donio ovakvu presudu trebao bi barem izgubiti licencu, a moje je mišljenje da bi trebao i zatvorsku kaznu jer je to čin urušavanja ustavnog poretka. Ja na to tako gledam. Čin izdaje interesa Republike Hrvatske, ako već ne gnjusnost. Belina i Milić zaslužuju maksimalne zatvorske kazne bez mogućnosti pomilovanja. Četrdeset godina u ovom trenutku (uskoro, nadam se, 50 godina po novom zakonu). To je efektivno doživotna kazna jer nijedan nije dovoljno mlad da izađe živ. Ne možeš se urotiti u svrhu likvidacije obitelji i onda mi izaći nakon deset godina. Ne možeš. Ima da stojiš u zatvoru dok ne umreš i točka. Ovi će ljudi izaći 2022. i 2023. godine (možda i prije). Jeste li svjesni pogrešnosti takvog scenarija? Osobe koje su su 1991. godine nekome upale u kuću i izrešetale četvoro nenaoružanih ljudi izaći će na slobodu za manje od desetljeća. Želite li ih kao susjede? Neki od vas neće moći birati, osim ako se ne odselite. Kao dodatak ovakvim sramotnim presudama, spomenut ću još i to da imamo još jednu nedavnu presudu, opet s pripadnicima "Tigrova". Zanimljivo, zločinac Dubravko Leskovar se i ovdje spominje. On i Vid Damir Raguž, te Željko Škledar su bili optuženi da su mjesec dana prije likvidacije u kući Mileusnićevih upali u obiteljsku kuću, te mučili i zatim hladnokrvno ubili navedene: Mišo Rašković, suprug Sajka Rašković, supruga Mihajlo Šeatović, susjed Ljuban Vujić, susjed Ono što se dogodilo jest tipično što se događalo tijekom Domovinskog rata, a to je ignoriranje, zataškavanje i odugovlačenje akcije od strane civilne i vojne policije. Bit ću slobodan pa ću reći da su gotovo sigurno odgovorne i te strukture. Takvi se zločini nikada ne događaju s papirnatom doznakom "moli se ubojstvo". To ide usmeno. Nemojmo se zavaravati i zatvarati oči pred očitim. Znamo o kakvim ljudima se radi. Ako 2013. godine mogu premlaćivati, onda su 1991. godine bili deset puta gori. Bez lažne patetike, molim. Da se reagiralo ranije, Leskovar, Raguž i Škledar bili bi u zatvoru, a Mileusnićevi bi možda bili živi. Na našu žalost, ljudi koji su odgovorni za takvo kršenje zakona nikada neće odgovarati za svoja djela. Imaju svoje visoke vojne i policijske mirovine, bave se nekakvim "biznisom". Import-export, građevina, zaštitarske tvrtke, borilački sportovi - to su uobičajena mjesta gdje ih treba tražiti i odakle bi ih trebalo tjerati dimom poput štetočina, jer to i jesu. Raguž i Škledar su nepravomoćno oslobođeni. Leskovar je, kako sam već spomenuo, preminuo. Ovo nema veze s nacionalnošću ni s motivom, ni s vremenom. To nije prometna kazna prelaska crvenog svjetla, to nije krađa tostera u robnoj kući. To je urota za likvidaciju. Takvi zločini ne zastarijevaju i ne smiju zastarijevati. Ako si imao muda poubijati nenaoružane osobe, bile one civili ili vojnici, onda imaš i muda da provedeš ostatak života bez slobode. Budi faca kao tog dana kad si upao s puškom u nečiju kuću i gledao kako vrištećim ljudima raznosiš glave. Ovakvih slučajeva, bez obzira na stranu na kojoj su se borili i bez obzira na državljanstvo i/ili narodnost, ima svugdje. Međutim ovakve stvari više bole, ili bi barem trebale više boljeti. Većinu ljudi bole manje, a dobar dio je i zadovoljan time što se likvidacija dogodila. Ultradesničarski apologetici. Oni čiji avatari prikazuju razne nakaradne verzije hrvatskih obilježja, poklonici krvavih borbi koje vole zvati sport, zaljubljenici u imidž "specijalaca" na koje masturbiraju, veliki vjernici i ljubitelji nogometnih klubova kojima se kunu životom, i glasni ljubitelji nečega što zovu čast, a astronomskim udaljenostima je daleko od nje. Znate tko su, vidite ih svaki put kad u komentarima ispod članaka na portalima pišu gadarije. "Nema zločina u obrambenom ratu", njihova je omiljena uzrečica, iako je to pravno gledano laž i iako upad u obiteljsku kuću punu civila nije nikakav obrambeni čin nego školski primjer teškog kaznenog djela. Zašto kažem da ovakve stvari više bole? Zato jer su počinjene s "hrvatske strane". Oni koji su trebali braniti, štititi, uspostavljati red, oni su se pokazali kao zločinci. Neo-četnici sa šubarama, bradama i noževima koji su isto tako upadali u kuće i ubijali pripadaju stvarima koje me prestravljuju. Kao netko kome je djetinjstvo bilo obojano strahom da ga takve spodobe ne zakolju u podrumu razmrdanom granatama, i kao netko tko se bori sam sa svojim uvjetovanim refleksom da kad čuje srpski jezik pokušava sakriti negativne osjećaje jer je odmalena kondicioniran kao Pavlovljev pas, takve me stvari prestravljuju i pune bijesom, srdžbom i strahom. Istu, ali puno goru stvar, proživljavao je moj djed kad bi čuo njemački jezik. Kao osoba koja je proživjela strahote koncentracijskog logora, čitav svoj život proveo je bježeći od bilo kakvog spomena Njemačke i vojske općenito, što je bilo teško u militariziranom, partijaškom društvu SFRJ-a. Bradonje imaju društvenu ulogu zločinaca, pa je tako njihov obol lakše shvatljiv. Gnjusan i stravičan, ali "to je ono što oni rade". Znaš da su zlo i znaš kako se postaviti prema zlu. Kad čujem vijest da su ulovili čedu, prožme me kratki spokoj. "Jedan manje", kažem. Razljutim se ako dobiju manje od 20 godina, ali nemam koliziju u svojoj nutrini. Ali kada ona strana koja je trebala braniti, ona koja se neprekidno reklamira svojim ljigavim apologetima kao nevina, časna i pravedna, ona koja je isto tako kondicioniranjem nametnuta kao "ispravna", kada ona pokaže svoje pravo lice, gubim ono sigurno tlo pod nogama jer me uhvati ono pitanje "što je istina?". Nastaje mi lom u glavi. Odavno sam svjestan hrvatskih zločina u Domovinskom ratu, ali ne mogu spriječiti grozne osjećaje koji mi se javljaju kada čujem ovakve stvari. Dok me bradati čede s kokardama ispunjavaju strahom i bijesom, hrvatski zločinci me pune gotovo čistim bijesom. Destilirani, rafinirani bijes s tragovima gađenja. Jednom mi se takva nakaza uplela u život. Znam što govorim. Ono što se Srbiji kao naciji (!) često zamjera jest da nisu došli do katarze. Daleko je Srbija od katarze. Ta nacija pliva u nacionalizmu. Kasni, kaska. Jednim dijelom je to zbog Miloševića koji je produljio stanje rata, ali nije to sve, jer imaju oni i imanentnih problema kojima kumuje i nacionalno spregnuta religija. Srbija još nije ni svjesna svoje odgovornosti za zločine, ne samo sporadične nego i kolektivne, planske. Štoviše javno se i negira odgovornost, a političari, pritisnuti Europskom unijom, šute i muljaju naciji, dok nešto malo rade na pravnom rješavanju problema. Naime, srpski ratni zločinci se doista procesuiraju, iako to nažalost rijetko čujemo u hrvatskim medijima. Razlozi te medijske šutnje nisu svi isti. Generalizirajući, desničarski šute jer im šutnja daje materijal da mogu i dalje lagati da se "naše procesuira, a njihove ne", a licemjerni ljevičarski nastoje sve zaboraviti i prekriti tepihom jer misle da je to pametno pred ulazak u zajednicu država zvanu EU. Greška koju su im politički preci počeli raditi uspostavom SFRJ-a greška je koju ponavljaju i ovi. Mrzim ih zbog toga. Mrzim ih sve skupa jer rade na tome da mi djeca jednog dana proživljaju ono što im je proživljavao otac, djed i pradjed. Ali nemoćan sam. Mogu samo truditi se tjerati misli o budućnosti. Je li hrvatska nacija bolja po tom pitanju? Istina, konceptualno gledano, mi smo bili branitelji. Mi smo napadnuti i mi smo se branili. Realna istina, ona praktična, jest da smo često i vršili zločine u toj obrani, a bome smo ponekad i napadali, progonili, ubijali, mučili, krali, palili, dizali u zrak čisto reda radi. Ali sve smo to zvali obranom i zatim slijedili logiku da prema tome imamo čisti obraz, dok su neki u mantijama na nas prskali vodu i vražje dosjetke s oltara. No ne samo da je bilo naših sporadičnih teških zločina, nego je bilo i politički skovanih urota. Da pokojnog predsjednika nije prijevremeno dva metra pod zemlju odnio karcinom, doživio bi istu sudbinu kao i Milošević. Bio bi zatvoren u Haagu. S pravom. Svaka čast na zaslugama što je pridonio stvaranju neovisne Republike Hrvatske, ali ruke su mu krvave. Ljudi krvavih ruku ne smiju slobodno hodati ulicama. Neostvarivu pravdu na stranu - ono što je najstrašnije jest to što su organizatori samo dio problema. Gdje su izvršitelji? Gdje su potporučnici, nadnarednici, bojnici, i sva ta svita u čizmama i zelenim, crnim i plavim odorama sa svojim puškama, pištoljima, induktorima, kablovima, noževima? Eno ih, šetaju se. Sunčaju se na plažama, piju kavu, plaćaju račune, idu u kina, voze se automobilima, vuku bračne i izvanbračne partnerice/partnere (nudge-nudge, wink-wink) po robnim kućama, ubiru povlastice, idu na svete mise, premlaćuju i naručuju premlaćivanja, jedu ručkove i večere, usisavaju podove i bojaju zidove, švercaju, idu na groblje za Sve svete da ih snimi kamera dok polažu vijenac "palim prijateljima", šeću pse. Žive hrvatskim društvenim životom. Povijest od 1945-te nadalje, ponavlja se. I tako do novog restarta ciklusa od kojeg ni vi nećete pobjeći, a ni vaša djeca, zbog nekog političara s psihijatrijskom dijagnozom kojeg sustav nije na vrijeme uklonio s funkcije. I tako to ide, u vijeke vjekova... Amen? I među nama su, stotine njih, utopljeni u masu, baš kao što su bili ova trojica, Leskovar, Belina i Milić, dvadesetak godina. |
