e-mail (kojeg nažalost rijetko provjeravam)



Utemeljeno 24.05.2005. u 15:38
(optimizirano za Mozillu Firefox)

18.05.2009., ponedjeljak

Pseudoznanost #6 – Ignis per os #1 - uvod, vodikov peroksid

©USGS Publications Warehouse Sjećate li se kako je prije desetljeća i više bila ogromna pomama za knjigama o antioksidansima? Na sve strane smo mogli čuti o "čudotvornim svojstvima" vitamina E, selena, vitamina C, likopena i ostalih spojeva koji na sebe preuzimaju breme reaktivnih i opasnih čestica, tzv. slobodnih radikala.
Svašta se govorilo o njima, kao što se govori za svaki hir u knjigama o samopomoći.
Antioksidansi su zaista dobri za naš organizam, ali debelo je pretjerano govoriti da su "univerzalni lijek" i slično. Pogotovo nema nikakvih dokaza da "liječe rak, AIDS, reumu". Takvih se apsolutnih tvrdnji treba čuvati, a specifično je da se često nalaze skupa s ostalim savjetima koje ljudi potrpaju pod taj silovani epitet "alternativno".

Došlo je novo vrijeme. Isti kalibar ljudi, pa čak i isti onaj koji je lupetao o antioksidansima, a gdjegdje još uvijek lupeta, sada na sva zvona promovira agresivne oksidanse. Zvuči paradoksalno, da "alternativci" promoviraju tvari koje u tijelu čine ono što sprječavaju tvari koje su donedavno promovirali, ili to još uvijek čine. Paradoksalno je da ćete i čuti "recepte" o konzumaciji oksidansa i antioksidansa, istovremeno, uz opise koji su, spominjući kemikalije kao da se radi o "duhovima" i "silama", ignorantniji od najgoreg alkemičarskog ili staromedicinskog recepta.

Ova će se serija članaka posvetiti nekolicini oksidativnih kemikalija koje šarlatani danas preporučuju. Relativno su lako nabavljive. Svaka od njih je korisna ako se koristi na pravi način. Ako se koriste na nepravilan način, kao što se i koriste u tim praksama, izazivaju trovanje i ozljede, kao uostalom i svaka druga tvar.
"Ignis per os" iz naslova značilo bi "vatra, oralno", kao medicinski recept. Članci će obrađivati ne samo oralnu, već bilo koju primjenu koja uključuje unošenje dotičnih tvari u organizam. Zašto ignis? Zato što te tvari organizmu čine slične stvari kao i vatra, samo tiho i nimalo spektakularno.


Zašto sam napisao ovaj članak i zašto krećem na ovu bitku s vjetrenjačama? Zato što mislim da malim trovačima s podforuma Alternativa na Forum.hr treba isplaziti jezik, ako se već nije pokazalo zube. I zato što smatram da, kada prosječni Hrvat ode na neku tražilicu i upiše "vodikov peroksid", prvi rezultat ne bude šarlatansko-trovački portal, već recimo Wikipedijina ili PBF-ova stranica, ili još neka druga stranica na kojoj se daju točni podaci. Na svu sreću, postoje ljudi koji čak i na sijelu gluposti, kakav je taj podforum, brinu za naivce koji lako upadaju u kandže navedenih trovača, neumorno objašnjavajući, do biokemijske razine, što se događa prilikom trovanja.
Ako spasi i jednu osobu, makar od budalastog bacanja novca, vrijedilo je. Protivim se politici "pusti neka krepaju, bit će manje glupih".



No prvo, idemo proučiti malo teorije, tek toliko da naučimo neke pojmove koji se u člancima spominju. Preduvjet je da poznajete barem strukturu atoma, što se uči u osnovnoj školi.
Trebalo bi naučiti što je oksidacija. U užem smislu, to je spajanje tvari s kisikom, koje može, ali ne mora biti popraćeno oslobađanjem topline u vidu plamena.
Primjeri: hrđanje željeza u brodogradilištu, žarenje ugljena prilikom roštiljanja, kvarenje maslaca, ono kad teta na reklami ulije supergigamega detergent na mrlju i ona odmah nestane, raspadanje goluba koji se prije tjedan dana zatukao u prozor i slično. U oksidacijske procese spada i stanično disanje, pomoću kojeg organizam dobiva energiju.
No u širem smislu, a uzevši pojednostavljeno (jer ne radi se nužno o elektronima), oksidacija predstavlja proces u kojem atom, ion ili nakupina takvih čestica gubi elektrone. Pošto elektroni ne mogu otići bilo gdje, već ih neka druga čestica uvijek primi, postoji druga, spregnuta reakcija zvana redukcija, koja se odnosi na primanje elektrona. Za tvar koja ih primi kažemo da se reducirala. Skupni proces naziva se redoks-reakcija.
Primjerice, zamislimo dvoje djece, Orfeja i Klotildu, kao spomenute čestice. Orfej ima limun (elektron) kojeg da Klotildi (ili mu ga ona uzme, nije bitno). Orfej je tu reducens, jer je reducirao Klotildu, a sebe oksidirao, dok je Klotilda oksidans, jer je oksidirala Orfeja, a sebe reducirala.

Djeluje zbunjujuće, no lakše se zapamti ukoliko pokušamo napraviti analogiju s porastom težine. Klotilda primitkom limuna postaje teža, a Orfej lakši. Onaj tko limun primi, postaje teži, propast će niže – «reducirat će svoj položaj».

Kakve to sve veze ima s biokemijom? Ima velike veze, jer problem nastaje kada na mjestu Orfeja nije neki jednostavni ion u epruveti, već biološki važna molekula.
Zamislimo nekakvu ogromnu molekulu bjelančevine, neki enzim, koji u tijelu ima neku sasvim specifičnu ulogu - ubrzava uski spektar reakcija podjednako složenih molekula, i tako nam pomaže da ostanemo živi i zdravi. Enzimi su ogromne molekule s velikim brojevima atoma, te im funkcionalnost ovisi o prostornoj strukturi koja mora biti netaknuta. To je nužno i bitno za njihov rad. Dovedemo li im nekakvu česticu kojoj nedostaje elektron da bi bila energetski stabilna, ona će ga enzimu zaista iščupati iz jednog atoma. Napadnuti atom u enzimu time promijeni svoju elektronsku strukturu i razinu energije, drukčije "poteže" ostatak atoma i atomskih skupina, te time odmah promijeni prostornu strukturu enzima. U nekim slučajevima atom, koji gubitkom elektrona postaje ion, otrgne se, okruži svugdje nazočnim molekulama vode (hidratizira) i odtitra dalje za svojim poslom u nepovrat.
Bilo da se enzim samo prostorno poremetio, ili mu nedostaje dio, rezultat je isti - enzim više ili manje smanjene sposobnosti, ili potpuno onesposobljen za svoju funkciju. Najčešće postaje strano tijelo kojemu je jedino preostalo da ga stanična mašinerija pošalje na uništenje. Stanica sada ima jednu molekulu enzima manje. Sve je u redu ukoliko nedostaje mali broj enzimskih molekula (događa se stalno), ali ako ih je znatna količina, stanici će se poremetiti rad.
Enzimi inače i mijenjaju svoju konfiguraciju i oksidacijsko stanje, ali vrlo kontrolirano, tako da se ponašaju kao pravi katalizatori - izlaze nepromijenjeni i spremni za prihvat novih tvari kojima ubrzavaju reakciju. Ako ih bombardiramo tvarima kojima ću se baviti u ovoj seriji članaka, neće se oporaviti.

No tu nije kraj priče. Ona čestica koja se odlijepila i otišla svojim putem ponekad može i sama biti opasnost za druge složene molekule. Takvu česticu onda zovemo slobodni radikal. Ona juri uokolo dok se ne prilijepi za još neku drugu molekulu i tako joj možda uništi funkciju.
To je, vrlo pojednostavljeno, općeniti mehanizam koji leži iza uništavanja stanične mašinerije bilo kojim oksidansom. Posve je nevažno radi li se o bakterijskoj stanici ili tjelesnoj stanici. Posve je nevažno radi li se o patogenu ili normalnoj mikroflori tankog crijeva, ili leukocitu, hepatocitu, stanici želučanog epitela ili neuronu.
Ovo se ne mora odnositi na unutarstanične tvari. Može se odnositi na spojeve koji tvore membrane tih stanica. Primjerice, kada čistite zahodsku školjku, napadate bakterije oksidativnim kemikalijama koje im unište membranu i izazovu njihov raspad i smrt.

Ono što je važno zapamtiti jest to da jednostavne čestice o kakvima govorimo, ne mogu znati koga napadaju. Ideja da mogu je potpuno suluda, na pragu ideje da se PVC stolarija noću spaja na Internet i skida pornjavu. To su čestice koje privlače naboji na molekulama i atomima, koje se nasumce sudaraju i ulaze u reakcije. Posve je isključena opcija da će na životu ostavljati ono što je organizmu korisno. Nema "dobrog" i "zlog" u organizmu. Leukocit koji je nama dobar, za streptokok je zao, a neka bakterija koja je nama loša za zdravlje, super je za neko drugo živo biće.
Ukoliko igdje čujete ili pročitate frazu "ubija samo zle bakterije", budite vrlo oprezni. Radi li se o nekom "alternativnom pripravku", ogromna je šansa da ste naletjeli na prijevaru.

Osim toga, važno je i ponoviti što agresivne čestice čine ne samo stanicama, već i našem genomu, ukoliko do njega uspiju doći. Izazivaju mutacije jer trgaju ili sljepljuju dijelove DNA, koja nosi nasljednu informaciju. Srećom po nas, stanica ima razne mehanizme neutralizacije tih čestica prije nego li dođu do genoma (čitaj: dok dođu do jezgre, porazbijaju sve i tako se potroše), a ako do mutacije i dođe, mutiranu stanicu u većini slučajeva proždre imunosni sustav. Veći problemi javljaju se kod dugoživućih kancerogenih molekula, no one nisu tema ovog članka.
A sada na konkretni problem prvog članka - vodikov peroksid.


Vodikov peroksid, formule H2O2, u čistom je stanju blago plavkasta prozirna tekućina koja se lako raspada na vodu i kisik. Vrlo je jak i reaktivan oksidans, lako detonira. Komercijalno je nabavljiv najčešće kao 30%-tna i 3%-tna vodena otopina. One nisu eksplozivne same po sebi.
Prva služi za razne namjene u industriji i laboratorijima, te je izrazito opasna ukoliko padne na tkivo, jer izaziva bolne rane ukoliko se ne ispere u roku nekoliko sekundi. Autoru se par puta dogodilo i nije nimalo ugodno.
Druga ima ograničenu i specifičnu primjenu u medicini. Nije namijenjena pijenju, inhaliranju ili intravenoznom unošenju.

Vodikov peroksid je nestabilan spoj čiji raspad ubrzavaju razne tvari, a jedna od njih je enzim katalaza, kojeg ima na otvorenim ranama.
Reakcija raspada je:

2 H2O2 --> 2 H2O + O2(g)

Priznata primjena, zasnovana na iskustvu, ograničava uporabu ovog spoja. Njime se mogu čistiti i dezinficirati rane, jer ubija mikroorganizme i pjenom kisika iz nje mehanički odstranjuje nečistoće. Također, sljepljuje i zaustavlja kapilarno krvarenje iz takvih rana. Ima štetni utjecaj na zdrave stranice golog tkiva rane, no korist je tu veća od štetnosti, jer nakon što se rana prekrije zavojem i osigura sterilnost, imunosni sustav ljudskog tijela sanira taj nered i krene u ponovnu izgradnju uništenog.
Smije se povremeno koristiti u obliku 3%-tne otopine za dezinfekciju usne šupljine, odavno se koristi za omekšavanje ušnog voska, a nije strana ni dezinfekcija površina i predmeta. Primijetite da se sve odnosi na površinsku primjenu.

Tijelo samo po sebi sadrži male količine ovog spoja, zatvorene u posebnim organelima stanica, koji se zovu peroksisomi. Funkcija im je čuvati vodikov peroksid koji bi, otpušten u stanicu, izazvao njeno uništenje. Vodikov peroksid se katalitički uništava u jetri, jer ga organizam jednostavno ne podnosi slobodnog.

Razne "alternativne prakse" reklamiraju vodikov peroksid kao lijek protiv raka. Postoji nekoliko općenitih, teških problema s tom tvrdnjom. Kao prvo, rak je ekstremno općenit pojam za razne vrste poremećaja dijeljenja stanica. Karcinomi su specifični i nikako ne reagiraju isto na iste terapije. Karcinom gušterače drukčiji je od osteosarkoma, karcinoma pluća ili benignog tumora mozga. To nisu iste pojave, dakle niti se ne mogu isto tretirati, kao što se ne mogu isto tretirati ni bakterijske upale moždane ovojnice i karijes.
Kao drugo, ne postoje dokazi da vodikov peroksid ikako pomaže u borbi protiv raka. Kako je već rečeno, on nije tvar koja preživi put do malignog tkiva, pa ga onda specifično napada (kao moderna kemoterapija), već ide u rušilački pohod prilikom unosa. Unešen u organizam, oksidirat će i napadati sve što dohvati, pritom se reducirajući na vodu i kisik. Posebno jako oksidativno djelovanje imat će kada dospije u kiselu sredinu želučanog soka.

Osim oralnog unošenja, naišao sam i na još dva "alternativna postupka", jedan opasniji i luđi od drugog. Prvi je intravenozna primjena, a drugi je inhalacija 1%-tne otopine. Unešen u krv u bilo kojoj praktičnoj koncentraciji, vodikov peroksid se podvrgava trenutnom katalitičkom raspadu. Pokus možete napraviti i sami, ako spoju dodate krv. Posljedica – krvava pjena u krvožilnom sustavu, puna liziranih (raspadnutih) krvnih stanica. Pjena u krvožilnom sustavu nije nešto što želite isprobati. Iako se radi o kisiku, ukoliko se mjehurići dulje zadrže u pojedinim područjima, dolazi do blokade krvnog optjecaja, te tkivu nedostaje opskrba kisikom, što naravno nije dobro. Tijelo to sanira nakon nekog vremena. U ekstremnim slučajevima moguće su i gangrenozne promjene.
Inhalacijska primjena je još gora, kada spoj izravno oksidativno napada tanke kapilare te svodove plućnih alveola, uništavajući ih, te tako smanjivajući plućni kapacitet. Alveole su vrlo osjetljive, čak i na koncentracije od 1% spoja, te se zaista najbolje osjećaju kada primaju običan, svježi zrak. Zbog toga se i prilikom klasičnih demonstracijskih pokusa s vodikovim peroksidom treba čuvati udisanja njegovog aerosola.

Nemojte se povoditi za trovačima s internetskih foruma i njihovom svitom koja slavi njihov mali ilegalni dućan strave koji se odvija preko privatnih poruka, koji vam se kunu da će vas izliječiti od reume, prehlade, raka i čega sve ne. I slobodno zaboravite na razne "američke doktore" s Youtubea, koji "biliv in međikl hiling praprtis bejsd on dejr ikspirijns", čiji filmići redovno imaju napuhani broj pozitivnih komentara, često od strane za tu priliku stvorenih korisničkih računa.
U društvu opsjednutom dobrim izgledom i savršenim zdravljem, brzim životom i ljepotom, kakvo je američko, nije teško prodati glupost, pogotovo ako ju omotate u "kršćansko-patriotski" omot, šireći spam mail koji završava sa "God bless you". Pršte fanatičnošću, a samo lažu i obmanjuju.

- 16:35 - gurni glavu kroz monitor (5) - snimi - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

interferencija on/off

Ovaj blog je čuvao Frank. Frank je deložiran prije par mjeseci. Ako imate utočište, Frank će vam biti zahvalan.

zapamtite!

Copyright © endimion17.blog.hr 2005-2006-2007-2008-2009-2010-2011-2012-2013.

Sva prava pridržana.